Praksa terapije muzikom uvedena je kada su bolnice uočile emotivno i fizičko poboljšanje koje je bilo vezano za slušanje muzike kod ranjenih ratnih veterana tokom Drugog svetskog rata, a u novije vreme se ta terapija pokazala efikasnom i kod ljudi koji imaju problem da izraze svoja osećanja.
Američki naučnici su došli do zaključka da slušanje muzike samo sat vremena dnevno može znatno da smanji tegobe kod bolesnika sa hroničnim bolom u leđima ili zglobovima, a istraživanje kanadskih naučnika ukazuje da mala deca koja pohađaju muzičko obrazovanje imaju bolje pamćenje i sposobnost učenja.
Pozitivno dejstvo muzike potvrđuje i primer Memorijalne bolnice Moristaun, u kojoj harfistkinja Aliks Vajs svira pacijentima koji se oporavljaju od operacije srca. Svakog dana Vajsova svira po dva sata pacijentima koji su u različitim stanjima svesti, dok medicinske sestre pomno kontrolišu pacijente koji se bude iz anestezije.
Šta je to "muzikoterapija"?
Muzikoterapija predstavlja skup tehnika koje u dijagnostičke, terapijske i preventivne svrhe koriste zvuk koji može i ne mora biti muzika. Muzikoterapijske tehnike se primenjuju u interakciji između jednog ili više pacijenata (klijenata) i jednog ili više muzikoterapeuta.
Cilj muzikoterapije je da se na osnovu naučnog i planiranog primenjivanja muzikoterapijskih tehnika/metoda od strane edukovanog muzikoterapeuta pospeši sazrevanje, razvoj, zdravlje i svakodnevno funkcionisanje klijenta/grupe klijenata, a da se u slučaju bolesti postojeći simptomi ublaže ili eliminišu, te da se poremećeni način ponašanja i stavovi izmene.
Muzikoterapija u savremenom smislu podrazumeva da je primenjuje edukovani muzikoterapeut, da se primenjuje muzikoterapijska tehnika nastala na osnovu jasnog teorijskog koncepta potvrđenog u praksi, a koja je prihvaćena u svetu, da postoji indikacija za primenu muzikoterapije kod određenog pacijenta/klijenta ili grupe pacijenata/ klijenata; da se efekti primene muzikoterapije mere i prospektivno prate, a razultati prezentuju na stručnim sastancima i publikuju u stručnim časopisima.
Muzikoterapija koristi zvuk u dijagnostičke i terapijske svrhe, a on može i ne mora da bude muzika. Postoje dva osnovna pravca u muzikoterapiji i u okviru njih niz tehnika:
- aktivna muzikoterapija u kojoj se pomoću glasa ili instrumenta ostvaruje komunikacija sa pacijentima sa kojima je verbalna komunikacija otežana;
- receptivna muzikoterapija kada klijent sluša testirani muzički izvod pomoću koga se postiže željeni psihološki efekat.
Namenjena i zdravima
Muzikoterapija služi i za podsticanje razvoja zdravih osoba koje ne pokazuje psihološku simptomatologiju. Reč je o ljudima koji žele lepše da žive, da optimalno koriste svoje kapacitete, da se duhovno razvijaju… Takode se koristi i kod stresa.
Muzikoterapijski kabineti mogu da se formiraju u školama, obdaništima, za decu koja imaju tremu a žele da je prevazidu. Ova terapija se primenjuje u ustanovama socijalne zaštite, zatim pri crkvi. U okviru medicine, ona se primenjuje u lečenju steriliteta kod žena kod kojih ne postoji organski problem. Ili kod beba u inkubatorima. U nekim zemljama postoji priprema za porođaj uz muzikoterapijske metode. Muzikoterapija se primenjuje prilikom davanja anestezije, kao i u stomatologiji. Muzikoterapija se često koristi u terapiji bola.
Koristi se kod svih kategorija psihijatrijskih, psihosomatskih i defektoloških poremećaja, kod svih kategorija depresivnih poremećaja, kod svih vrsta fobičnih poremećaja, kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja, kod seksualnih poremećaja, kod poremećaja ličnosti…
Koristi se u neurologiji, u rehabilitaciji glasa i govora, zato što je centar za govor odvojen od centra za muziku. Ili u motoričkoj rehabilitaciji kod ljudi kojima su amputirani delovi tela, kod ljudi koji su imali moždani udar, kod dece koja imaju cerebralnu paralizu. Raširena je primena i u psihoonkologiji.
Tretman – Seansa
Muzikoterapija može da se primenjuje u okviru grupe ili individualno, u bračnoj terapiji i kao porodična terapija. Primenjuje se u bolničkim i vanbolničkim uslovima.
Doktor šalje pacijenta muzikoterapeutu koji je samostalan u radu, ali je treniran da radi u okviru tima (doktor, psiholog, socijalni radnik, defektolog.
Primer tehnike analitičkog slušanja muzike je metoda vođenih fantazija. Muzikoterapeut pravi inicijalni intervju koji traje oko jedan sat. Radi se psihodinamski intervju i intervju o muzičkim sklonostima (da bi se videlo koja muzika odgovara pacijentu). Osnovno pravilo je da zvučno-mentalni tempo pacijenta odgovara zvučno-mentalnom tempu terapeuta. Sa depresivnim pacijentima polako se ulazi u terapijski odnos preko tužne muzike, u trajanju od 3-5 minuta. To ide polako, iz seanse u seansu, pušta se sve tužnija muzika i polako se akumulira depresivni efekat. Sve do faze kada se klijent "obračuna" sa svojom tugom.
Muzika se pušta na početku seanse, onda se od pacijenta traži da zamisli sliku koja bi odgovarala datoj muzici. U toj slici na videlo izlazi problem. Onda se u okviru te fantazije analizira problem. Zatim se pušta energizirajuća muzika. Ona je kompatibilna sa prvom, ali je suprotnog pravca. Onda se na osnovu nje napravi druga fantazija u kojoj se nalazi rešenje. Seansa obicno traje sat vremena, jednom do dva puta nedeljno. Grupna seansa traje 90 minuta, a ukljuceno je od 5-8 pacijenata.
Tehnike koje se od 1994. primenjuju kod nas na Institutu za psihijatriju KCS su analitičko slušanje muzike – metod vođenih fantazija i modifikacija te tehnike koja se zove art muzikoterapija; one spadaju u receptivne tehnike. One su na poslednjem Kongresu evropskih muzikoterapeuta uvršećne su u skup tehnika koje leče duboke psihijatrijske poremećaje.
Aktivna muzikoterapija se zove i integrativna muzikoterapija. Ova tehnika se od 1998. godine primenjuje u Specijalnoj bolnici za cerebralnu paralizu razvojnu neurologiju u Beogradu. Ona tretira decu sa razvojnim poremećajima i cerebralnom paralizom. Tehnika se primenjuje od najranijeg detinjstva i u adolesenciji.
Muzikoterapija se primenjuje kod svih vrsta defektoloških poremecaja kod dece i odraslih, a muzikoterapijski tretman slepih i gluvih beba, kao i dece sa motoričkim poremećajima i poremećajima ponašanja treba početi što ranije.
izvori: